blog o lijepim stvarima:)
Sisters of Pretty
Blog
utorak, siječanj 13, 2009

U nekim online dos and don'ts za vođenje malo kvalitetnijeg bloga jednom je pisalo da je ultralame započeti tekst ispričavanjem što niste dugo pisali. Stoga uz nimalo ispričavanja i čisto informativno izjavljujem kako je razlog zašto nisam pisala zadnjih 8 dana taj što sam bila na zimovanju.

Dosad se nikad nisam vidjela kao tip za zimske radosti. Skijanje me ne privlači, klizanje sam probala i bilo je stravično, a iskustvo sa snijegom i ledom u Zagrebu ostavilo je u moj mozak urezane sljedeće životne stavove: zaleđene staze su loše, čekanje tramvaja na minus osamsto stupnjeva, kad moraš cupkat jer hladnoća ulazi kroz džonove je jako loše, tjedan dana star snijeg pun žutih mrlja od psećeg urina je degutantan, ogromne sige sa zgrada koje se počinju otapati i padati su opasne. Snijeg je najljepši kad pada, pogotovo ako ga gledaš kroz prozor, dok jedna ruka drži kavu a druga je naslonjena na radijator, uz bonus činjenicu da imaš luksuz ne otići na predavanje taj dan. Stoga mi nije bilo jasno zašto bi netko htio otići negdje gdje je još hladnije, i platiti fine novce za to.

Tko zna koliko bih još dugo bila zimoskeptična da me ove godine nije posao odveo na zimovanje. Ima i takvih poslova, koji vas tjeraju da besplatno zimujete. Prije nego smo krenuli, bila sam toliko okupirana blagdanima, članovima obitelji koji dolaze i pasje-mačjim odnosima da nisam previše razmišljala o tome šta me čeka. Tek kad smo se kombijem uspeli do planinarskog doma, palo mi je na pamet da ću sedam dana provesti u planini i bez interneta. Što li ću ovdje raditi, pitala sam se, koliko dugo čovjek može gledati u snijeg? Gdje god pogledaš on je bijel.

Prva 24 sata riječ koju sam najčešće koristila bila je „googlati“. Pokazala sam se kao prava štreberica, jer bih ja svako malo nešto googlala. Ono što ljudi koji su sa mnom ne znaju je da, kad bi štreberica nešto googlala, to znači da je nešto fascinira. Pa bi htjela o tome znati više. Međutim, nakon nekog vremena zaboravila sam na google i zadržala se na wow.

Skije me ipak nisu vidile, a ni trauma sa klizanjem nije razriješena. Međutim, nisam znala da čovjek ima što raditi i kad se ne bavi tim aktivnostima. Recimo, uvijek ima neki put koji se može istražiti, neki slap do kojeg se može pješačiti. A kad se sjedne u auto, nećemo se lagati, ima uvijek i neki shoping centar koji se može obići.

Evo nekih stvari za pamćenje, koje su ostale zabilježene na fotiću:





Sunce i snijeg čine nevjerojatnu kombinaciju. Imam miljardu slika plavog neba, i svaka mi je lijepa. Sunce se pak pokazalo u najboljem izdanju na skijališu Vogel. 




Ovo je pogled sa visine od 1500m na Bohinjsko jezero. Dolje je hlad i ugodnih minus miljardu i pol stupnjeva. Gore je zagrijalo sunce, odbija se od bijelih pokrivača, i svi leže vani stisnutih očiju ko gušteri. 




Inje u kosi, kad mi se zamrzo dah jer je netko rekao „amo do onog slapa“.





Izvor Save Dolinke, na putu do koje sam samo jednom otresla po ledu. Voda je topla i izvire na sve strane, a teško je vjerovati da se ova rječica pretvori u onu veliku smeđu mrcinu u Zagrebu.




Vuna koju sam kupila u shoping centru u Villachu. Jako je mekana i fluffy, 60% merino i 40% angora, ali skupa ko vrag. Dok sam je birala, nikako se nisam mogla sjetiti što ustvari želim plesti, pa sam uzela dvije, koje će najvjerojatnije biti kapa. Za hladne kaštelanske dane kad temperatura padne na +4. Nažalost, ni tamo nisu imali finu fluffy tanku vunu kakvu sam viđala na Ravelryju, tako da potraga još traje.

Od nevizualnih doživljaja u najtoplijoj uspomeni ostaje mi kuhano vino, koje nam je majstor Marjan kuhao skoro svaku večer. Mogu samo pretpostaviti da mi se krvna slika čudotvorno popravila u tih tjedan dana.

sistersofpretty @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 14, 2008
Danas popodne završila se moja mala šoltanska avantura. Počela je kao ideja da djecu iz jednog tamošnjeg sela poučim ono što znam o volonterstvu, a do kraja se razmotala kao prilika da se zajedno s njima igram s raznim kreativnim igračkama. Zadnja dva termina ukrašavali smo kuglice te ih povješali između dva bora u centru mista, a napokon sam se po prvi put okušala i u salvetnoj tehnici.
Kuglice smo bojali nekim bojama kojima nažalost nisam popisala nikakve tehničke karakteristike, ali sigurno u hobby art shopu možete samo pitati "s kojim bojama bih mogla bojati kuglice?". Nije baš jednostavno bit uredan, jer se vrlo lako nešto krivo uhvati pa se zapacka, pogotovo ako se djeca igraju lovice oko stola. Stoga nisam sigurna koliko bih preporučila ovu metodu kao način dobivanja zaista lijepih kuglica, ali kao nešto zabavno za djecu svakako. Djeca s naše grupe to nikad ne bi priznala, ali ja sam stvarno primijetila da su se dobrano uvježbali u strpljenju i koncentraciji, kad su skužili da ih nestrpljivost vodi do loših radova.

Evo malo upackanih ruku i djece i odraslih, i jedna pomalo upackana ali ipak slatka kuglica (moje djelo, naravno)

Ova kuglica s crvenim zvjezdicama mi je najdraža i najbrže sam je napravila, pa sam je odlučila zadržati. Međutim, nije se uspjela dobro osušiti pa mi se malo umrljala u torbi, tako da sam sretna što sam je slikala na licu mjesta, dok je još ličila na nešto

A ova ispod nije ta ista, nego sam malo zapela na crvene zvjezdice i šarene prugice u stilu gay zastave. Kad uhvatiš shemu, onda je se držiš.

Uglavnom, kuglice smo, zajedno sa dječjim željama za bolji život na Šolti, zakačili na konop koji smo razvukli između dva bora. Ideja je da malo razveselimo misto koje inače živi samo ljeti, i da pokažemo svima što bi sve djeca htjela u tom mjestu. Neću stavljati slike njihovih želja, ali moram reći da je dirljivo što sve djeca na Šolti mogu poželjeti, dok mi u velikim gradovima to uzimamo zdravo za gotovo. Poput "nogometnog kluba" ili "mjesta gdje mogu kupit patike". A jedan dječak mi je sav važan pričao kako će uskoro u Split, pa će se prošetati tamo i kupiti kokice u onom velikom kartonskom škartacu, jer toga kod njih nigdi nema. Jasno da su onda jedva dočekali doći na naše radionice, i ponekad bi ih jedva potjerali kući na ručak. Čak su, samo da se nešto zbiva, naučili riječi poput "volonterstvo" i "udruge".
sistersofpretty @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 9, 2008
Za sve one koji me u zadnje vrijeme pitaju kako ide kućica; odgovor je: ide. Kriza je, i mi smo usporili. Ne bi čovjek rekao koliko posla ima u gradnji kuće. Recimo, oluci. Nikad mi nije palo na pamet da neki majstor mora tjedan dana radit oluke, i to žurno prije sljedeće kiše, da ne kažem da mi nije padalo na pamet da će ga trebat platit. Al, eto, mlada sam i učim, a pogotovo po pitanju gradnje kuće.
Sad smo došli do točke razvođenja vodenih instalacija, pri čemu smo došli do zaključka da bi bilo pametno sad odabrat koje ćemo točno stvari za kupaonu kupit, tako da se instalacije mogu točno postavljat. Stoga smo dragi i ja jučer išli u obilazak raznih mjesta koja prodaju kupaonički namještaj. Gledali smo one takozvane kupaoničke blokove (za one koji nisu imali posla s time; to vam je lavabo i ogledalo i neki ormarić u kompletu). NJih naravno, ima ljepših i ružnijih, da ne govorim skupih i "ovdje sigurno ima neka nula viška", ali meni su oni u principu nezanimljivi. Zato sam svaki put nekim magičnim putevima odlutala do dijela u kojem drže pločice.
E, pločice, s druge strane, mogu listat u dućanu satima. Jedan od poslova snova za mene bi bio kupovati ljudima pločice. Apsolutno ih obožavam u gotovo svim oblicima, i stalno fantaziram i kombiniram kako bih si uzela neke idealne, a da mi ostane novaca i za npr. vrata.
Uglavnom, tako smo lunjali i birali i mrštili se i divili se i fantazirali, i iz dućana izlazili cvileći "Zašto mi nemamo besramno puno novaca...?". U nekoj točki kad sam već bila preumorna da bih pratila što se događa, dragi je odlučio istraživati onaj dio grada od Mejaša prema Lovrincu, a onda smo malo lutali i po TTTS-u, jer je on mislio da tamo ima Brodomerkur. U nekom trenutku stali smo na parkiralište nekog velikog supermarketa za koji se odmah vidjelo da ima sve od igle do lokomotive. Možda i kupaoničke blokove, ali nismo ih išli tražiti. Previše mi je pažnju okupirala Teta sa palmom napravljena od borovih grančica.

Apsolutno me oduševila ta kraljica kiča, i hvala nebesima na mobitelima s fotoaparatima, da sam je mogla uslikat u prolazu, ne pobudivši nikakvu sumnju. Možete je kupit za tisuću i nešto kuna, ali nažalost ne mogu reklamirat gdje jer sam potpuno zaboravila ime dućana. Samo se sjećam da morate doć do nekog raskršća, pa ne znat di se nalazite, pa krenit u krivom smijeru, polukružno se okrenit na raskršću i vozit prema najsvjetlijoj stvari koju vidite.
Tenchee
sistersofpretty @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, prosinac 5, 2008

Sretan svima Međunarodni dan volontera!


Budući da još uvijek osobno poznajem(o) priličan postotak ljudi koji ovdje zalaze, znam da vas ima puno vrijednih, pa želim svim Rodama, MI-ovkama, Unicefovcima i Unicefovkama, Modusašicama, Igrašicama i ostalim freelancerskim volonterima i volonterkama reći „Bravo mi!“. Za one koji se nisu okušali još u volontiranju, preporučam da to što prije probaju, jer je zarazno. Trk do najbližeg volonterskog centra, ili malo prosurfajte, sigurno ćete naći organizaciju baš za vas.


Sinoć sam bila na Balu volontera, dobila sam zadatak da malo intervjuiram neke uzvanike, i još sam pod dojmom njihovih priča. Uvijek je lijepo čuti ljude koje srce vodi u onome što rade. Unatoč slici koja bi se dala vidjeti iz medija i čuti iz svakodnevnih priča, mislim da se na svijetu događa puno više malih lijepih stvari nego ružnih. Ne znam zašto se mi držimo tih ružnih ko pijan plota i stalno ih prepričavamo, a pokažemo skepsu kad netko učini nesebično dobro djelo, kopajući da nađemo neku mrlju jer „sigurno od toga ima neke koristi“. Moje je najdublje uvjerenje da uvijek možemo i da vrijedi činiti svijet boljim mjestom za sve, i da se za to pružaju prilike na svakom koraku.


Uglavnom, da ne budem potpuno offtopična.. Volonterski centar Split i Udruga MI danas su zakortljali akciju Šalji dalje, kako bi promovirali malo volonterstvo među ljudima šireg područja grada Splita. Tako je danas 135 mladih dobilo volonterske pakete koje će podijeliti svojim prijateljima, sa Zlatnim volonterskim godišnjakom (knjižica sa raznim volonterima koji su bili vrijedni ove godine, nagrađivanim udrugama i projektima) i slatkim razglednicama s pozitivnim porukama o volontiranju. Dobila sam ekskluzivno odobrenje od Udruge MI da na blogu objavim te smišne smišne smišne razglednice, da vide i oni do kojih neće stići naši paketići.

Težak dio je bio odabrati one koje su mi najdraže, ali evo par:










Tenchee




sistersofpretty @ 13:39 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, studeni 21, 2008
Pozdrav svima od druge polovice uredništva ovog bloga :) Ovo je ujedno moj prvi blog post ikada pa sam, izgleda, imala malu tremu. Drugačije ne mogu objasniti zašto mi je toliko trebalo da se uhvatim pisanja.

Danas za vas imamo jedan mali tutorial pletenja, za sve one koji se na engleskim stranicama ne osjećaju kao kod kuće. Ilustracije su posuđene sa stranice Annie Modessit, koja pri pletenju koristi tehniku tipičnu za ove krajeve. Ona to zove "kombinirano pletenje", a meni je to pletenje kakvo me naučila baka, i s kakvim ćete se susresti u svakoj literaturi iz ovih krajeva. Ne morate se jako zamarati sa detaljima: ako ste napravili očicu, dobro je. U pletenju svatko ima svoj "mot" i dok god pletivo ispada onako kako želite, nema frke :)
Pokrit ću tri najosnovnije stvari: Nametanje očica, pletenje "pravo" i pletenje "krivo".

Za početak vam trebaju pletaće igle i vuna. Najbolje je početi sa srednjom debljinom (4-8 milimetara u promjeru) i nekom odgovarajućom vunom (na etiketi klupka vam piše za koju su debljinu igala predviđene).

Idemo sada nametnuti red očica na iglu. Prvo ćemo savladat najjednostavniji način - dobar za sada (da se što prije bacimo na pravo&krivo), ali nije baš elastičan pa ćemo obradit i jedan malo kompliciraniji, ali puno fleksibilniji. Probajte nametati labavo, kako bi vam prvi red pletenja bio što lakši. Možete npr. nametati na dvije igle zajedno, pa kasnije jednu izvucite.

Jednostavno nametanje: pri kraju vune napravite mali čvor kroz koji možete provući iglu.
Igla kroz čvor

Nemojte previše zategnuti! Sada jednostavno: uhvatite vunu lijevom šakom, tako da ju držite između dlana i zadnja tri prsta, a zatim neka ide oko ispruženih palca i kažiprsta do igle, koja vam je u desnoj ruci. Krenite iglom oko vune razapete između palca i kažiprsta, vrh igle vam je okrenut prema kažiprstu a igla kruži oko vune suprotno od kazaljke na satu, dok ne zakačite vunu odozdo. Napravili ste malu omču oko kažiprsta - izvucite kažiprst i  zatezanjem će se omča pretvoriti u očicu na igli! Možete vidjeti kako ovo izgleda na filmiću sa knittinghelp.com. Tu teta ne koristi palac za pridržavanje vune ali meni se čini da je ugodnije za šaku da je i palac uključen.
Ponavljajte ovo sve dok ruke ne počnu same radit bez razmišljanja. Vidjet ćete - lako je! Čini vam se da je preusko? Očice prvog reda su uvijek "ugusto" na igli, malo ih razmaknite da steknete perspektivu koliko široko će ispast cijelo pletivo.

Finije nametanje - nazovimo ga zasad "nametanje s repom".
Odredite koliko će vam vune biti potrebno za rep: otprilike tri puta dulji komad vune od duljine koju želite da vam niz svih očica zauzima na igli. Na tom mjestu napravite mali čvor, kroz koji možete provući iglu za prvu očicu. Sada imate: čvor na igli, s jedne strane čvora visi rep, a s druge strane ostatak vune na klupku.


KorakX: Vunu ćete razapeti palcem i kažiprstom, ali tako da je igla između. Oko palca neka ide rep, a oko kažiprsta ostatak vune (nisam sigurna je li to uopće bitno:) ), ta dva kraka zajedno uhvatite dlanom i preostalim prstima.

Ovaj dio sad je malo zapetljan za prepričat, nemojte se prepast! To ćete sve s vremenom radit bez razmišljanja :)
Iglom krećete ispod repa (onog dijela između palca i dlana) od naprijed, i tim pokretom zahvatite iglom rep, prema gore. Primijetite na slici kako kažiprstom desne ruke uvijek pridržavate zadnju očicu na igli, kako bi sve stajalo na mjestu.

Sada smo ustvari napravili omču (oko palca i igle) kroz koju ćemo provući novu očicu. Vrhom igle odozgo zahvatimo dio vune između igle i kažiprsta, te iglu zajedno s vunom vraćamo natrag kroz omču oko palca.

Na igli je nova očica, izvlačimo palac i zategnemo (ne prejako!). Sada ponovo namjestimo vunu između prstiju (korakX) kako bi sve lijepo sjelo na iglu.

Pogledajte i filmić sa objašnjenjem ove tehnike!

Sad kad smo konačno nanizali hrpu očica, vrijeme je za pravo pravcato pletenje!
Položaj ruku i igala za pletenje: Iglu s očicama držite u lijevoj ruci, a praznu iglu u desnoj. Kažiprste ne koristite za držanje igle, oni imaju drugu svrhu. Kao pri nametanju, desni kažiprst cijelo vrijeme pridržava zadnju napravljenu očicu na mjestu (dovoljno daleko od vrha igle da ne ispada, dovoljno blizu da je moguće plesti). Lijevi kažiprst koristite za reguliranje "dotoka vune". Najbolje je vunu par puta omotati oko kažiprsta, tako da micanjem kažiprsta gore-dolje možete vunu između pletiva i kažiprsta zategnuti ili opustiti. To je vuna koju "trošite" pri izradi očica i namotaje na kažiprstu treba svako nekoliko očica ponovo namjestiti - vidjet ćete sami.

Bacimo se sada na pletenje "pravo"!
Vuna neka stoji iza pletiva. Iglu zabodite u prvu očicu na lijevoj igli (od naprijed) i njome zahvatite nit vune nategnute prema kažiprstu i provucite kroz očicu na lijevoj igli. Hoćete li hvatat očicu od dolje ili od gore - vaša stvar. Ja sam, pišući ovo, primijetila da ju ja hvatam odozdo. Annie Modessit ju, izgleda, hvata odozgo:


Na kraju ispustite očicu kroz koju ste pleli s lijeve igle.

Eto vidite da je lagano! :)

Ostaje još samo "krivo". Nema ništa krivo u "krivo"!
Pletenjem "krivo" dobijemo isti izgled pletiva - samo s druge strane. To jest, poleđina od "krivo" je prednja strana od "pravo", i obrnuto.
Uhvatite igle u ruke kako je opisano gore, ali neka sada vuna prolazi ispred pletiva. Desnu iglu zataknite kroz očicu na lijevoj igli od iza
uhvatite iglom vunu

i vratite natrag.

ispustite očicu sa lijeve igle
i sve lijepo zategnite...


Eto ga! Znate plesti pravo i krivo :)

Ako pletete samo pravo, dobit ćete pletivo s vodoravnim rebrima, takozvani "bod podvezice".


Ako pletete jedan red pravo, drugi krivo, dobit ćete lijepi glatki bod s prave strane, a kvrgavi s krive. Ovakvom pletivu se rubovi dosta uvijaju, pa je dobro napraviti rub u drugom bodu - može i u bodu podvezice.
Pravo:                  Krivo: 

Ako pletete jednu očicu pravo, drugu krivo itd., možete postići dva efekta: rebrasti bod (ako uvijek pletete pravo na pravu očicu, krivo na krivu) ili rižin bod (pravo na krivo, krivo na pravo :)).
rižin bod:   rebrasti bod:
Možete cijeli šal isplesti rižinim ili rebrastim bodom. Rebrasti bod će vam uvijek suziti pletivo, ali je zato jako elastičan, pa se koristi kao porub na čarapama, rukavima džempera i slično.

Sada zaista znate sve što vam treba da biste NEŠTO ispleli. Što je to nešto i kako vam ide - javite nam u komentarima!

Koryanshea
sistersofpretty @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 20, 2008

Moram podijelit sa svima moje veselje vezano za svoj prvi swap.  Swap ili zamjena stvari je nečija fantastična ideja, jer svatko tko se bavi kreativnim prčkanjem nečega nakon nekog vremena ima u kući previše tog nečega, pa je uvijek super uvaliti svoje igrarije nekom drugom, a zauzvrat dobiti nešto što sam ne znaš ili nemaš volje spetljati.

Prije nekog vremena moja prijateljica Marina je na fejs stavila slikice svojih 100% recycled projekata, namely preslatkih pernica i mini-novčanika koje izrađuje od plastičnih vrećica. To je tehnika koju još nisam svladala, ali navodno nije komplicirana, samo treba „uhvatit ruku". Jedno od mjesta na netu gdje možete naći upute za izradu je ovo. Uglavnom, meni je bilo jednostavnije objasnit Marini što bih ja htjela sad od toga. U svom budućem stanu htjela bih imati tih „primorskih" detalja, pa osim što sam stavila okrugli prozor u potkrovlje, planiram, recimo posebno mjesto za ovu ludu ribu pankericu, koju sam dobila od seke za jedan Božić.




Luda riba me uvijek uveseli, izgleda ko da pjeva i ko da je jaaaaaaaaako pijana :) Jedino joj se frizura bitno pokvarila, to ćemo morat malo sredit i nasprejat, jednom napravljen irokez ne drži vječno.


Još jedan morski motiv koji apsolutno obožavam je svjetionik. Kad god je neki svjetionik u priči, postoji izvjesna mistika, ne znam zašto. Kao mala, obožavala sam neku australsku seriju za djecu o čudnoj obitelji koja je živjela na svjetioniku, a masovno su im se događale neke jako čudne stvari (nikako se ne mogu sjetit kako se zvala ta serija, a rado bih je skinila i opet pogledala. Help?). Uglavnom, od te serije, preko Virginie Wolf, do svakog pravog svjetionika kraj kojeg sam prošla, oni redom uvijek imaju „ono nešto". Pa sam pitala našu umjetnicu bi li mi napravila od vrećica ukras za zid, kao neku recikliranu sliku, na svjetionik, a ja ću joj zauzvrat isplest jedne seksi grijače za ruke.

Pa, evo rezultata.





To je svjetionik po noći. Meni je super jer je baš lijepo uhvatila mistični moment. koji sam htjela Sad imam svjetionik i ribu, jedino mi fale mali detalji, kao žbuka na zidu.

Uglavnom, osjećajte se slobodno reći "bravo, Marina", a ja sam dobila obećanje da će me podučit za Božić.

S druge strane, grijači za ruke su još u fazi istraživačkog rada, budući da se zbivaju neki procesi između mene i vune, mene i prodavačice vune (ne razumijem, ta žena kao da meni ne želi prodat vunu), mene i započetih projekata.. ali to je već druga priča.

 

Tenchee


sistersofpretty @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 6, 2008

Kad je ovakva kiša vani, ja bih najradije sidila kući i hobijala. Ovako, samo stignem na poslu, dok na pauzi pijem kavu, švrljat kroz postove o tuđim hobijanjima, i maštat. Sreća pa je Jessica sa How about orange danas objavila brdo linkova za do-it-yourself stvarčice, od kojih su mi se dva zavukla pod kožu. Izvjesni Nick i Nora predlažu simpatičan način umatanja cd-a, za koji bih voljela da sam ga vidjela ranije. Prije 5-6 godina, kad su pržilice pojeftinile dovoljno da ih je svatko imao, a internet se ubrzao da se moglo skinut po cijeli album ako si dovoljno strpljiv nekoliko dana, ljudi su actually poklanjali jedni drugima pržene cd-ove. Za rođendan i to. To je navika zaostala iz vremena snimanja kaseta, tzv. mixed tapes, kad nekome nasnimaš hrpu romantičnih „želim ti ovo reći ali ne znam kako“ pjesama. Ne albuma, pjesama. Na cd-ove smo ipak stavljali albume, ali sami po sebi nikad nisu izgledali tako romantično kao kasete. Uglavnom, ovdje imate tutorial za jednostavnu izradu omota za poklon-cd, koji osim što super izgleda, može poslužit i ako odavno želite radit nešto sa kutomjerom, a ne znate što.

Još više me oduševio ovaj tutorial za ukrašavanje bilježnice raznim papirićima. Super mi je što sam otkrila da se decoupageom mogu iskoristiti komadi papira za umatanje (inače, ja već šest mjeseci pričam o tom decoupageu, a nikako da nabavim što mi treba i uhvatim se igranja. Istina je da, nakon 7 godina života u Zagrebu, ni ne znam gdje su u Splitu hobby art shopovi). Uvijek sam imala osjećaj da su papiri za umatanje nedovoljno iskorišteni, s obzirom na njihovu krasnost. Neki ljudi su se stvarno podrudili u osmišljavanju krasnih uzoraka, ali kad netko dobije poklon, samo ponekad primijeti papir u koji je umotan. Čak i kad je najkrasniji, već ga nakon nekoliko sekundi pokida, jer papir nikad nije toliko važan kao ono unutra.

Jednom sam čitala kako se u blagdansko vrijeme skuplja ogromna količina otpada s tim papirima za umatanje, koji se ne razgrađuju tako jednostavno kao obični papiri, budući da su često plastificirani. Kao i mnogi ljudi, nastojim sačuvati sve veće komade već iskorištenog, al kad se nađem u prilici da trebam nešto zamotati, rijetko kad posežem za second-hand papirom. Radije kupim novi, jer nekako sve finije izgleda kad je novo. I tako imam punu ladicu krasnih uzoraka, a ustrajem u tome da ostanem dobra mala članica potrošačkog društva.

Zato mi je simpatičan ovaj tutorial za izradu patchwork bilježnice. Na sličan se način mogu ukrasiti kutije, fascikle, pa čak i namještaj.



Ovo je malo previše različitih uzoraka za moj ukus, ali vidim po odjeći da je teta velika ljubiteljica patchworka.


Ako se netko ohrabri pokušati, neka javi dojmove. Za sve lijenčine; enjoy the pics.

Tenchee


sistersofpretty @ 15:13 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, studeni 1, 2008
Moguće je da to vrijedi za svako podneblje, ali mediteranski vrt definitivno je najljepši u jesen. Otkako ga imamo, vrlo sam malo vremena provodila u njemu, jer bih u ovo doba već debelo zagrizla u obveze u Zagrebu, a sad, kad sam se vratila, skoro mi se dogodio isti propust. Znala sam ja da mi imamo mandarine u vrtu, ali sam, onako leteća između radionica i utakmica, ostala u uvjerenju da su još zelene. Kad sam jučer došla ranije s posla (prije mraka), imala sam što i vidjeti. Pa sam se jutros bacila malo na slikavanja, jer i vi imate što vidjeti.


Mandarine su toliko sazrele da su počele otpadati. Izgleda da mandarini ne smeta ako se cijelo ljeto gradi kat, izlijeva betonska terasa i razrijeđeni cement pada po njenom lišću, a ni vrlo sušno ljeto joj nije previše stalo na žulj.


Da bi mandarina uspjela, bitno je da se puno maca muva ispod i oko nje, kao recimo ova mala crna mrlja na slici. Primijetite kako su se gospođa Loza i gospođa Bugenvilija ubacile u sliku.

Vrt se (opet, nevjerojatno) pretvorio u džunglu. Mama i tata su (opet, nevjerojatno) posadili nešto na svakom decimentru kvadratnom, ali to nisam slikala jer je bilo ljepših prizora koji su mamili pogled, poput ovog:

Ona koja me iznenadila više od mandarine je gospođa Limeta, već ih ima za limunadu, a uskoro će bit za predoziranje vitaminom C.  Limeta pozira ispred kamenog zida, pomaže joj jesensko-crvenkasti ne-znam-tko.

I, za kraj, krivac za moje crne nokte zadnjih dana, kojeg sam smazala u goreprikazanoj džungli:


 
sistersofpretty @ 10:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 29, 2008

Otkad smo doselili u ovu kuću, malo smo svi u obitelji pukli na skupljanje smeća. Gledali smo puno onih časopisa za uređivanje, u kojima su nas naučili da je rustikalni stil the way to go, i da se to može postići na jedan od dva načina: a) skupljati smeće okolo ili b) otići u dućane u kojima ćete skupo platiti stvari koje se netko potrudio izgrebati i natući da izgledaju staro. Budući da su novci već otišli na stvari koje su trebale izgledati novo (tipa zidovi i prozori), postali smo lokalni skupljači krupnog otpada.

Mama je tako skupila od svoje mame sve natučene sićeve (kante), stare teće i kamenice iz kojih su kokoši pile vodu i jele (ako želiš da nešto izgleda rustikalno, stavi u kokošinjac na par godina – uvijek upali), a apsolutni je hit kad pronađemo veliku teću s nekim uzorkom, tipa cvjetići. Zlatni gral ove zanimacije je lonac ili kanta plave boje na bijele točke, ili alternativa crveni na bijele točke. Mama kaže da su to u njenom djetinjstvu (mi kad mislimo „retro“, mislimo „šezdesete“) svi imali takav lonac, i da se u njemu najčešće pralo robu (da, djeco, roba se nekoć prala na šporetu). Žena ne izmišlja, jer kad god nekome spomenemo taj lonac, čujemo „je, imala sam ja to.. al nemam više, ne znam di je“. Jako neobičan fenomen, s obzirom da na njega nismo naišli nikad ni na Hreliću, pa mi je čudno gdje su mogle nestati te stotine tisuća točkastih lonaca. Možda je za rata došlo do neke velike tajne  akcije uništavanja takvih predmeta, budući da su previše nostalgično podsjećali na neka druga vremena, a mi smo bili previše okupirani drugim stvarima da bi primijetili stare lonce kako nestaju iz šupe.

Uglavnom, ovaj sam vikend na Šolti švrljala između kuća i u jednom dvoru (btw, Šoltani imaju prešarmantne vrtove i dvore) ugledala cvijet u crvenom točkastom siću, koji se očito izvukao iz tajne antisocijalističke akcije.





Zna mama znanje, stvarno super izgleda, otklanja pritisak sa cvijeta da mora biti prekrasan.

Uglavnom, ako netko ima neki takav točkast predmet, neka se pliz pliz pliz javi na sistersofpretty@gmail.com, čak i ako je prošlo puno vremena od ovog posta, jer se mi ne zaustavljamo na jednom komadu smeća (ni na deset). Organizirali bi se da skupimo iz bilo kojeg dijela zemlje, ali idealno je šire područje Zagreba, Splita, Vinkovaca, Ploča ili Crikvenice (to bi manje-više pokrilo cijelu zemlju). Također, zahvalila bih se ljudima koji su razvili fotoaparate u mobitelima i omogućili mi da spontano i suptilno slikavam tuđa dvorišta i autobusne stanice. You are too kind.


 Tenchee


 




sistersofpretty @ 09:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 23, 2008

U nekoj relativno bliskoj, kreditom obojanoj budućnosti, dopast će me uređivanje vlastitog stana from scratch. Isti je trenutno u fazi pokrivanja krova, još je sav u ciglenim zidovima, a, iz izvjesnih građevinskih razloga, nema proper stepenice, nego se u njega penjemo improviziranim drvenim skalama. Ali jednog dana, koliko god to nezamislivo sad bilo, doći će na red zabavne stvari, poput biranja pločica, boja zidova, farbanja namještaja i uređivanja tisuća malih detalja. Za moj hobijima opsjednut um rudnik zlata.

Oni koji me znaju, lako me utrpaju u izvjesne kategorije boja, budući da sam jedna od onih ljudi koji uvijek svima jasno daju do znanja koja mi je omiljena boja (to činim tako što ispustim skvik svaki put kad vidim nešto u toj boji). Nakon nekog vremena, moji prijatelji počnu ispuštati „skvik, Tenchee!" svaki put kad vide nešto narančasto. Ili zeleno. Ili tirkizno. Ili žuto. Ovisi u kojem su periodu bili u mojoj blizini.

Jednoj osobi koja ima tonu omiljenih boja nije uopće lako odlučiti kako će izgledati njen stan. Chez Larsson je jednom napisala kako su njen muž i ona odlučili svako nekoliko mjeseci mijenjati boju zida u dnevnoj sobi (inače im je sav namještaj bijel, pa taj jedan zid trpi zaista sve). Ja ne samo da nemam ni živaca, ni vremena, ni novaca za tako nešto, nego me takav napad kameleonstva previše podsjeća na crkvu na Jarunu koja je svojedobno svako deset minuta mijenjala boju kojom reflektor osvjetljuje nacrtanu Majku Božju, priskrbivši si tako zauvijek naziv Disco-crkva. Kad ću već farbat, ima da mi se sviđa i stoji tako bar 5 godina.

Tražeći inspiraciju i out of the box ideje, prelistala sam sve časopise o uređivanju stana koje sam našla kući, a onda se bacila na internet. Nakon 6 mjeseci mogu s popriličnom sigurnosti reći da više nikad neću kupiti časopis za uređenje interijera. Osim očitog financijskog faktora, postoji jedan razlog zašto su mi blogovi i slični siteovi o unutarnjem uređenju puno inspirativniji od časopisa.

U časopisima, kao i u onim Oprah-like emisijama gdje neki dizajneri uređuju stanove, sve uvijek puno toliko puno savršeno aranžiranih detalja i dotjeranog nereda da, ma koliko lijepo izgledalo, to nikad ne povezujem sa stvarnim životom i stvarnim stanovima. Blogove, s druge strane, (obično) pišu stvarni ljudi, koji imaju stvarne prihode, stvarne mogućnosti i stoga stvarne stanove.


Zato sam se apsolutno navukla ovo ljeto na Apartment Therapy. Tamo ljudi uglavnom šalju svoje stanove, koji su vrlo neobični i kreativni i chic. Međutim, kad malo bolje pogledaš, shvatiš da te prostorije uglavnom nisu uređene u četiri nijanse lile sa 8odmjerenih kontrastno zelenih detalja, nego su pune komada koji se tehnički baš tu i ne uklapaju (neka draga udobna ofucana fotelja, tepih koji nema veze s ničim u sobi al naprosto vidiš da je netko za njim poludio, tisuću praktičnih a ne toliko estetskih stvari, a ponekad se potkrade i nered u kutku). Baš zbog toga prostorija izgleda puno ljepše, jer se osjeti da netko tu živi. I kad vidim kako su stvarni ljudi sa ne toliko novaca koliko ideja uspjeli stvoriti zabavne prostore, počnu se kod mene rojiti sve hrabrije ideje.





Trenutno na AT traje glasanje za najljepši stan, ili što bi već trebalo značiti Fall Colors Contest. Gozba za oči, iako preporučam da gledate odmjereno, da se ne bi predozirali kao Kory, koja mislim da će neko vrijeme buljit u sivkasto smeđe površine.

Ja sam (skoro pa) definitivno odlučila da moram imati ovu žutu


sistersofpretty @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.